-Piše: Milka Šćepanović

Diskriminacija je loša stvar. I tačka. Zašto tačka na početku teksta? Zato. Zato što postoji i nešto što se zove pozitivna diskriminacija. Iako to znate, definisaću bliže. Ovog puta primjerima. Nepristupačnost objektima je diskriminacija. Slaba stopa zaposlenosti osoba sa invaliditetom je diskriminacija. Sramotno niska prisutnost u medijima je takođe diskriminacija. Pozitivna diskriminacija je, recimo, besplatna karta za koncert ili neku utakmicu. Pozitivna diskriminacija je poseban status s pravom prvenstva upisa na fakultet ili u bilo koju drugu školu. Čak je i lična invalidnina pozitivna diskriminacija. Iako mislim da je svaka diskriminacija loša, pa i ona pozitivna, bila bih neozbiljna kada bih rekla da sjutra treba ukinuti sva pozitivno-diskriminatorna prava. Sve dok živimo u svijetu koji negativno diskriminiše osobe sa invaliditetom, potrebna nam je i druga strana te dihotomije. Međutim, i pozitivna diskriminacija ističe invaliditet naših najbližih i dodatno ga naglašava, baš kao i obična, negativna diskriminacija. Obje su zlo i obje našu djecu čine drugačijima nego što to zaista jesu, ali je, u svijetu punom negativne diskriminacije, pozitivna diskriminaciju nužno zlo. Ali je zlo. I tačka. Djeca s poteškoćama u razvoju bilo kojeg oblika vrlo često doživljavaju društvenu diskriminaciju od svojih vršnjaka. Umjesto da probude saosjećajnost i razumijevanje, razvojni problemi kod okoline izazivaju neprimjerene reakcije. Jedan nemio događaj koji se desio u Srbiji ne tako davno probudio je buru reakcija šire javnosti. Taj jedan u nizu nemilih događaja, a bilo ih je još, na beogradskom aerodromu, kada supervizor, ljekar i menadžerka leta nijesu htjeli da puste u avion jedanaestogodišnjeg dječaka sa autizmom jer su procijenili da njegovo dugotrajno plakanje može da uznemiri ostale putnike na polučasovnom letu do Tivta, na najburniji način skrenuo je pažnju šire javnosti u regionu na diskriminaciju s kojom se prvenstveno djeca s autizmom suočavaju gotovo na svakom koraku. Ovih dana odlučila sam da na Jutjubu odgledam film o Templ Grandin, Amerikanki poznatoj po brojnim inovacijama iz oblasti stočarstva, aktivistkinji za humaniji tretman domaćih životinja, ali i borcu za prava osoba sa autizmom. Gledajući film koji na vrlo plastičan način prikazuje odnos društva prema autizmu u Americi u drugoj polovini dvadesetog vijeka, shvatila sam da nijesmo odmakli daleko. Pored ostalog, film je specifičan i zbog toga što prvi put širem auditorijumu predstavlja tok misli u slikama, karakterističan za autistične osobe. Mislim da još uvijek nijesmo svjesni da nijesmo odmakli od dvadesetog vijeka i da je autizam stanje koje se u Crnoj Gori, po pravilu, utvrđuje nakon godina strahova, neizvjesnosti i lažnih nada, generisanih od svih predstavnika „sistema“ na koje se nailazi. Moj lični stav je da ne koristim sintagmu: osobe sa posebnim potrebama. Smatram da su sve osobe na ovom svijetu s istim potrebama. Između ostalog, svi imaju potrebu i da putuju na more, i to čime požele. Jedinu razliku vidim u tome što je nekima od nas potrebna podrška da se te potrebe zadovolje. Za mene je to tačka u kojoj se susreće koncept ljudskih prava sa konceptom sažalijevanja bespomoćnih.
Kada će društvo u Crnoj Gori konačno shvatiti da autizam nije mentalna bolest, tipa psihoze ili šizofrenije, nije tjelesni poremećaj, nije zarazan i nije agresivan? Bojim se, nikada. To znaju samo roditelji, njihovi bliski prijatelji i rođaci, ako ih imaju, i oni koji s tom djecom rade. Shvatimo da osobe sa autizmom, iako ograničenih socijalnih i emocionalnih kapaciteta, imaju natprosječno razvijene druge vještine. Zašto nikada nećemo dozvoliti sebi i drugima da pobijedimo predrasude i dozvolimo im da te vještine i pokažu? Zato jer smo Crnogorci kojima je milije da sakriju problem, nego da ga riješe, lakše je „ležati“ nego „ustati“.
Da nam je država uređena i slobodna, ja bih pozvala na bojkot svih onih koji zabranjuju autističnoj djeci da dožive svoj „let“ u svijet bilo kojim prevoznim sredstvom. Nadam se da ćemo jednog dana zaboraviti na diskriminaciju, prvenstveno djece sa autizmom i da ćemo im pružiti ruku prijateljstva. Dok se to ne desi, ostaje mi samo da prvom sledećom prilikom na neko putovanje vozom (jer avionom sigurno neću putovati) pođem u majici na kojoj će pisati: ‚‘I ja sam autistična‘‘! Valjda će se barem zastidjeti svojih pređašnjih postupaka.
(Autor je direktorica
NVO „Naše sunce‘‘)